-Piše: Tomica A. Milović
Često se, kako u praktičnom životu, tako i u teorijskim raspravama, upotrebljava pojam „pravna država“. Da sve bude dovedeno do apsurda i komedije, o pravnoj državi najgrlatije i najnapadnije, gotovo bez daha i predaha, govore upravo oni kojima taj pojam ništa ne znači. Ni teorijski, a praktično pogotovo. Govore demagozi i manipulatori, ispirači mozga i zdrave inteligencije čovjekove. Kada onako, iz punih usta, ova zanovetala i „mlatači prazne slame“ kažu „pravna država“, pa još se „nadmu“ da tu nešto objasne, oni koji ih slušaju, kao hipnotisani gotovo da gube tlo pod nogama. Od zadovoljstva šta su sve čuli i naučili od pametnih „profesora“.
Šta je to, uistinu, pravna država? Šta su njeni temeljni principi i ciljevi, te kako izgleda njeno unutrašnje, organsko ustrojstvo? Najjednostavnije kazano, to je država čiji je suverenitet i integritet potčinjen pravu. Tvorevina u kojoj pravo predstavlja vrhovnog i neprikosnovenog vladaoca, a ne političke, ideološke ili neke druge doktrine. Drugim riječima, pravna država, u svakoj svojoj radnji, odluci, postupanju ili nepostupanju, mora da bude sluškinja i zatočenik prava. U njoj se pravo ne koristi kao šuplji paravan za okivanje i utamničenje državnih institucija, po mjeri volje i moći pojedinca i grupa. Najveći neprijatelj pravne države su samovolja, privilegije i brutalna, ničim ograničena postupanja nosilaca političkih i državnih funkcija. A što sve skupa dovodi do nejednakosti i diskriminaciji građana. A jednakost građana predstavlja temeljni kamen istine, pravde i pravičnosti, kao suštinskog kvasaca slobode i demokratije.
Da li je Crna Gora danas pravna država? Temelji li se ona na vladavini prava, pa i morala, jer nema ni prava bez morala. Ako bi sudili po količini pravnih akata koja cirkulišu u pravnom prometu, mogli bismo konstatovati da Crna Gora ipak jeste pravna država. Ima i Ustav, i zakone i podzakonske akte. Ima parlament, vladu, policiju, sudove, tužilaštvo. Ima, dakle, kompletnu pravnu infrastrukturu i organe nadležne za primjenu prava i pravnih normi u praktičnom životu. Nažalost, ta „pravna imovina“ predstavlja mrtvo slovo, mrtvu tekovinu ukoliko se ne primjenjuje, selektivno primjenjuje ili jednostavno ignoriše. E, Crna Gora je, nedoslednim ili nikakvim primjenjivanjem zakona, uvalila sebe i svoj narod u duboku provaliju. Iz koje se gotovo ne nazire izlaz. Bar ne u skorije vrijeme.
Crnogorska vlast, koja nepromijenjena traje evo gotovo tri decenije, proglasila je sebe za državu, po onoj „država to sam ja“. Na krilima tog proglasa, sve ekonomske resurse koje su generacije Crnogoraca stvarale, strpala je u sopstvene džepove. Promovisala je tako sebe, nelegalnim i nemoralnim činjenjem, u ekstra bogataše, a narod svoj obukla u sirotinjske dronjke. Iako je to sve izvela po sistemu drumskih razbojnika, ta kleptomanska vlast ostaje nekažnjena. Koristeći silu umjesto prava, ona je i pravo, i moral, i običaje ljudske, sve pod noge bacila. I pljunula im u lice.
U identitetskom i kulturološkom smislu, crnogorska vlast počiva na srbomržnji. Na diskriminaciji i segregaciji, što nikako ne može biti odlika demokratskih, na vladavini prava utemeljenih država. Dičenje vlasti njenim „multi“ svake vrste providna je manipulacija i laž. Srbi, čiji je etnos ugrađen u temelje Crne Gore doživljavaju ovdje pravi etnocid. Progone se u nacionalnom, vjerskom, jezičkom, kulturno i svakom drugom smislu. Sudi im se po montiranim optužnicama. Osjećaju to najbolje politički prvaci Srba u Crnoj Gori Andrija Mandić i Milan Knežević, ti ovovremeni srpski „prometeji nade i apostoli jada“ (pjesnik Milutin Bojić). Imenica Srbin i pridjev „srpski“, u medijima crnogorskim (čast izuzecima) mogu se danas sresti samo u kontekstu nekog ružnog, nepoželjnog, remetilačkog, nečeg malignog. Eto, 27.januara bješe Dan sjećanja na žrtve Holokausta. Iako su Srbi u Drugom svjetskom ratu, poslije Jevreja, najveće žrtve ovog zla, Javni servis, ne izusti ni jednu jedinu riječ o njihovom stradanju. Iako ta TV kuća sigurno zna da je, kako to pjesnik reče, „Jasenovac najveći srpski grad pod zemljom“. Zato Srbi ne treba da mare kako će Sreten Radonjić i Luiđ Škrelja „reformisati“ TV Crne Gore. Njihova pozicija u nepravnoj, nedemokratskoj i diskriminatorskoj državi Crnoj Gori biće, u ovakvoj kombinaciji, ista. Ostaće Srbi ovdje, zadugo još, prokaženi kao nepoželjna, remetilačka zla bića. Sleduje im grčevita borba za goli opstanak, za elementarna građanska i kolektivna prava. Za slobodu i ravnopravnost sa ostalim građanima i nacionalnim zajednicama u Crnoj Gori. I da se nadaju da Crnom Gorom neće vječno vladati „iskustvo i znanje državnika kao što je Milo Đukanović“ (Andrija Nikolić, poslanik DPS-a).